Često pomislim da raj sliči nebu iznad Mrkodola. Beskonačno plavetnilo u nevjerojatno nježnoj nijansi zaogrnuto bjelinom koja putuje i diše nepogrješivo ulijeva opipljiv mir. Spokoj, za kojim nemiran čovjek vječito žudi. Naše nebo često me podsjeti na Markove oči. Iste su boje, istoga sjaja, izazivaju sličnu emociju.
Njegove oči nemoguće je zaboraviti. Kratko sam mu bila učiteljica, one godine kada je krenuo u prvi razred. Tih i samozatajan sigurnim je korakom sjeo u zadnju klupu. Nije se volio isticati, nije volio glasno govoriti pred drugim učenicima nego je radije svoje zadatke obavljao tiho i u miru. Ponekad mi se čini da je takav bio i čitav njegov zemaljski hod.
Njegov put je bio kratak, korak mu siguran i čvrst. Bez sumnje je ostavio dubok trag iako sam sigurna da mu nije bila namjera odvlačiti pozornost jer se tako uporno trudio biti nezamjetljiv. Na svoja leđa rano je prihvatio težak križ opake bolesti noseći ga junački hrabro do samoga kraja. U svojoj boli bio je lišen raznih ovozemaljskih uživanja kojima se raduju gotovo svi njegovi vršnjaci, no Marku to nije ni trebalo. On je od rođenja u svojim očima nosio boju neba i tajanstven spokoj za kojim se žudi.
Otišla sam u njegovu rodnu kuću onaj dan kada je njegova borba s okrutnom bolešću proglašena dovršenom. Njegovo beživotno, mlado tijelo iz zagrebačke bolnice do rodne kuće u Mrkodolu upravo je bio dopratio njegov otac Stanko u svome automobilu, vozeći odvažno i hrabro unatoč boli koja je razdirala njegovo veliko, ranjeno srce.
Rukovao se sa svima primajući izraze sućuti, upravo onako kako se s prijateljima pozdravlja pred dalek put. A onda je uistinu otputovao. Posve iznenada, bio je pozvan svoga jedinoga sina opet otpratiti u rodnu kuću, ovaj put u onu vječnu, skrivenu iza beskonačnog plavetnila u nevjerojatno nježnoj nijansi.
Danas nebo iznad Mrkodola nije plavo. Danas ono plače kišom jer su se navršile dvije godine od njihovoga odlaska. Danas je nebo sivo kao ono veliko srce na spomeniku usred groblja svetoga Leopolda gdje im tijela zajedno počivaju.
Dragi naši, Marko i Džano, neka se danas vaše duše raduju sa svim svecima na nebu, dok mi u našem i vašem Mrkodolu za vas palimo svijeće i izgovaramo molitvu.
Ivana Ćurić/MZ Mrkodol
