Na Badnju večer iz malene crkvice na brijegu čula se božićna pjesma. Njezini su zvuci nježno dotakli nebo pa se neka posebna blagost razlila na cijeli kraj. U taj tren na zemlju su stala dva Anđela.

-Baš je ovdje lijepo –ganuto je primjetio prvi Anđeo.

-Uistinu je lijepo – potvrdio je drugi kružeći pogledom po prekrasnome krajoliku kojega je svježe uokvirio bijeli, snježni pokrivač. Ljepotu ove posebne zimske noći svojim je sjajem stidljivo naglašavao Mjesec pokazujući Anđelima put do malene crkvice smještene na samom vrhu brijega.

-Jesu li ljudi svjesni koliko im ljepote Bog ovdje dade? –upitao je prvi Anđeo.

-Nadam se da jesu, no ne bih se iznenadio da nisu. Znaš da ljudi ne vide našim očima, njihov pogled je zamagljen –odgovori drugi Anđeo i malo rastuži onog prvog. Kako se približiše crkvici, pjesma postade glasnija pa im srca zaigraše od radosti.

-Zvuči kao da smo kod kuće- radosno poskoči prvi Anđeo a drugi ga odmah upozori.

-Uskoro će ponoć, i nemamo puno vremena, a valja nam obaviti zadatak.

Prvi Anđeo potvrdno kimne glavom pa zajedno uđu u crkvicu.

Mala crkvica bijaše svježe renovirana i skupocjeno uređena. Samo nova vrata su stajala cijelo bogatstvo pa je bilo za očekivati da se Anđelima posebno svide. No oni ih, čini se nisu ni zamjetili. Nisu zamjetili ni vrijedne umjetničke slike koje su krasile bijele crkvene zidove, pa ni velike, prekrasne kipove svetaca. Za razliku od ljudi, materijalnoj vrijednosti Anđeli uopće nisu pridavali važnost.

Oni su hodali  pokraj ljudi koji su uspravno stajali u svečanome ruhu složno odgovarajući na molitvu. Jedna žena je klečala, duboko uronjena u svoju molitvu a taj se prizor toliko svidio prvom Anđelu da je odmah požurio do nje.

-Bože moj, ti vidiš koliko mi muke zadaje ona moja nevista! Niti me služi, niti me sluša! Sramota me ovo naroda jer evo ni ovde u crkvi mi ne iskazuje poštovanje pa ne sidi sa mnom ko sve prave neviste! Eno je na muškoj strani sa onim mojim sinom, pamet mu prosvitli molim te! Ja ne znam kako ćemo izdržat ovo sveti dana da se ne posvadimo! Ti znaš da nije do mene nego me ona uvik za jezik povuče. Strpi me Bože molim te i pamet joj prosvitli! – pobožno je uzdisala žena a Anđeo se razočarano izmaknuo.

Drugi je Anđeo prišao ženi koja je tužnoga lica stajala uza zid.

– Moj me muž ne zaslužuje. Da je bilo pameti, udala bih se puno bolje! Mogla sam živjeti negdje u inozemstvu kao svi, uživati u životu a ne ovdje spajati kraj s krajem-tužno je razmišljala zavidno promatrajući  ljude oko sebe, pa se drugi Anđeo brzo sklonio od nje. Potom je u prvoj klupi uočio jednu staricu.

-Bože moj ne daj mi smrti još! Providi mi još koju godinu života u miru i zdravlju sad kad je pokojni otišo da i ja u miru počinem vamo! – vapila je starica i svoje misli nadopunjavala recitacijom molitve.

Čuvši njezine misli, drugi se Anđeo razočarano povukao, tužan jer ni kod koga nije našao ono što je tražio. Neki su ljudi žalili zbog problema, drugi su bili ponosni na svoje uspjehe, treći su jedva čekali da misa završi pa da se uz iće i piće podruže s prijateljima. Zato je onaj prvi Anđeo otišao do svećenika pun nade da će u njemu pronaći ono zbog čega je i došao.

Bio je to dobar, mladi svećenik koji je nadahnuto propovijedao  zadovoljan što je crkva bila puna, znatno punija nego ostalim danima.  No ono što je Anđeo tražio, ni kod njega nije našao. Zato je razočaran izašao pred crkvu. Ondje je zatekao drugog Anđela.

-Nevjerovatno! Ni kod koga nisam našao čisto srce, dovoljno čisto da primi Radost! Oni stvarno ništa ne vide našim očima, njihov pogled je posve zamagljen! – razočarano se potužio drugom Anđelu.

-Mi tu ništa ne možemo – uzdahnuo je ovaj.

-Nemoguće! –uzviknuo je prvi-nije moguće da ništa ne možemo! Badnje je večer, mora postojati način!

-Bog proviđa – mirno je rekao drugi Anđeo. Onda je pogledao prema nebu zahvalan zbog istinitosti izgovorenih riječi. U tom trenutku prvi je Anđeo ugledao dijete koje je trčkaralo po snijegu ispred crkve.

-Uvik me sramotiš! Što nisi ko sva druga dica?! Upamti kad sam te povela k misi, neš više! – tiho je ponavljala djetetova majka, postiđena zbog  optuživačkih pogleda okupljenog puka koji su nju i njezino nemirno dijete ispratili iz crkve.

Ne mareći ni za poglede, ni za majčine riječi dijete je dotrčalo do prvog Anđela i veselo mu pružilo svoju ručicu. Od topline dječjeg  dodira, zaigralo je Anđelovo srce.

-Bog proviđa-zadovoljno se osmijehnuo drugi Anđeo.

Prvi se Anđeo radosno sagnuo prema djetetu.

– U tebi nađosmo ono što smo došli vidjeti – posve čisto srce, čistije od ovog blještavoga snijega! Ono je otvoreno da u sebe primi Radost Badnje večeri. U tvome srcu večeras će se roditi Krist. Primi tu Radost dijete i nosi je sa sobom u svijet. Neka tvoje oči uvijek prepoznaju pravu vrijednost, neka ti pogled ne bude zamagljen –prvi Anđeo je dotaknuo djetetovo glavu i zasjala je svjetlost.

-Sijeva, opet će snijeg – šapnuo je netko u crkvi.

Tada je drugi Anđeo kleknuo do djeteta.

-Ja ti donosim mir, onaj isti mir koji se rodio uz Radost. Koliko u tebi raste Radost s njom će rasti i mir. Nosi dijete ove darove sa sobom u svijet i učini da se množe – šapnuo je drugi Anđeo i opet je sijevnulo.

U tom trenu Anđeli su iščeznuli a dijete je mirno gledalo prema nebu.

-Tu si, Bogu hvala, tu si! Mislila sam da sam te izgubila! –gotovo jecajući  povikala je djetetova majka kada ga je konačno ugledala.

-Nikad mi to više nemoj napraviti – šaptala mu je dok ga je čvrto grlila cjelivajući mu malenu glavicu pod vunenom kapom.

Čim ga je uzela u naručje u srcu je osjetila silnu radost. Iščeznuo je sav nemir koji ju je maloprije  nemilosrdno mučio i u srcu joj se nastanio mir. Pravi mir Badnje noći.

Anđeli su se osmjehnuli. Baš onako kako se osmjehnu svaki put kada se nečije srce otvori za Radost koja je rođena u Badnjoj noći. Neka se osmjehnu i tebi.

Tomislavcity.com/Ivana Ćurić/Iz knjige „San o vječnom Božiću“

Foto: Ilustracija/hkmberlin.de